Приказивање постова са ознаком covek. Прикажи све постове
Приказивање постова са ознаком covek. Прикажи све постове

среда, 1. мај 2019.

IZ MOJE BELEŽNICE

Do svoje trideset i pete čovek istražuje i misli kako otkriva nešto novo; onda mu postane jasno da je sve to što je njemu novo,zapravo postojalo i pre njega samoga,a posotojaće i posle njegove smrti.U tom trenutku život mu postane dosadan u svom okrutnom ponavljanju i njime preovlada osećaj gorčine,a život se svede na mahinalno obavljanje onog neizbežnog.Neizbežno ( sva ona otaljavanja na poslu,kod kuće) smatra sudbinom,a svaku promenu nemogućom. Čini mu se kako je još jedino zdrav i donekle mlad samo zbog jednog cilja : da opslužuje društvenu mašineriju u dobro utvrđenom poredku stvari - ustani,obuci se,idi na posao,obogati svojim trudom onog iznad sebe,dođi kući i lezi da spavaš kako bi sutra opet mogao da sve to odradiš ispočetka. U međuvremenu su mu na pleća natovareni i društveni obziri prema državnoj religiji i njenim bajkama kao i kultu sticanja koji se promoviše na svim nivoima. Pohlepa je najznačajnija vrlina tog kulta i njome se određuje vrednost svega ostalog.Do svoje četrdesete čovek shvati da u sopstvenom životu nema šta da traži. Oseća se poput slepog putnika koji se ukrcao na brod pritom ne znajuči u kom pravcu plovi,a istovremeno je uskračeno i pravo da se oko toga uopšte i uzbuđuje s obzirom da je u potpalublju rezervisanom za neuspešne i nevešte,one bez karte i prava na izbor.
Plutajući tako,ne čineči ništa za sebe samog još uvek oplužuje nezasitu mašineriju poredka kakvom su ga smislili " oni iznad". Mašinerija kojom rukovode tehnokrate,mantijaši,političari izabrani od strane onih koji najviše na svemu tome zarade ,proždire čovekovo vreme,snagu,a zauzvrat mu nudi samo prazninu,otuđenost i pakao samoće. Sveden na šraf u mehanizmu, na statistički broj, kupca i potrošača, jedino što.mu preostaje jeste da čeka smrt,osim ako se sam ne ubije.
U međuvremenu živi da bi radio,radi kako bi mogao da se sapne avansima,kreditima,kupovinama na popust i rate. Na celoj toj sivoj pozadini satkanoj od očqja,otupljenja,otuđenja,siromaštva,bede i svake druge robije izvan zatvorskih zidina,nema ama baš ni jednog trenutka u kome protagonista sopstvenog života može da kaže : " postojim!". Ono što pouzdano zna jeste da se rodio tog i tog dan,u tom i tom mestu,da je išao,ili nije u školu,da se venčao,ili samac,ali sve drugo što nije okovano tačnim datumima i mestima,okovalo je njega svojom teskobnom istinom o tome da životprolazi,a da on nije ni učestvovao u njemu kao čovek,več samo kao prolaznik koji ništ novo nije dodao sveukupnoj slici sveta na kom se rodio.
Kroz glavu mu počinju prolaziti sve one sitnice koje je mogao da uradi,a nije. Mogao je da pročita više knjiga,mogao je malo više razgovarati sa ljudima oko sebe. Mogao je ovo ,ili ono. Na pamet mu padaju izgubljeni sati,dani i nedelje ,vreme koje se ne može niti vratiti,niti  nadoknaditi. Nešto je trebalo preduzeti. Seća se svih onih iscrpljujućih časova provedenih na poslu. Kako bi sačuvao posao,ostajao je duže. Stanarina je morala biti plaćena.Računi su morali biti podmireni. Ponekad se morala popiti koja čašica više kako bi se sve to izdržalo. Onda,tu je došao na red i rat: učestvovao je u njemu kao bojnik,kao žrtva,kao spaljeni,piroman,kao nombardovan,ili bombarder. Godine su prolazile i otimano jedino što je imao i što je mogao dati : ljudski život. Kako shvata svu veličinu svoje tragedije,shvata tragediju svog ćutanja. Oseća se opljačknim i izdanim. Dao je svoj život mašineriji bogatih i njihovim ulizicama dobivši zauzvrat jmbg  i demokratsko glasačko pravo na unapred  nameštenim izborima.

недеља, 1. фебруар 2015.

NEDELJA JE NAJGORI DAN

 Nedelja je najgori dan.Kada sam zaposlena ona se racuna kao radni dan,koji mi se naravno nikada ne plati,a kada sam nezaposlena,onda je to jos jedan dan u kome se nema sta zapoceti,a osim toga sam svorc i nedeljom kao i ostalim '' nezaposlenim'' danima.
  Dakle,sto se mene tice postoje dve vrste nedelja - one iz ''zaposlene'' i one iz'' nezaposlene'' faze.Od obe faze i obe vrste nedelja dize mi se kosa na glavi.Podjednako su mi odvratne.

   Postoji medjutim i treca,vanredna,vanserijska nedelja,kada cekam da osvojim dzoker- i kada me i dzoker izda posle devet i petnaest uvece,onda shvatam da je i ta faza - ''cekajuci dzoker''- samo dokaz da je nedelja ionako najogi dan.Sa dzokerom,ili bez,jer glavna premija me ionako zaobilazi- pokusala sam da joj ''udjem u trag'' utorkom ispunjavajuci za pedeset centa listic,ali i utorkom bi me sreca zaobisla.
  Ne znam zasto se toliko ''kacim'' za nedelju?Valjda zato sto posle nje dolazi ponedeljak,znak jos jednog pocetka...kakvog pocetka,bolje receno nastavak promasenosti koju sam utvrdila nedeljom ( i njenim zamenikom utorkom).
   Kome se moze svidjati nedelja?Ako radis,ne plati ti se ni para vise,nedelja je kod nas odavno radni dan kao i svaki drugi,osim ako nisi neki cinovnik,ili tako vec neka plava kragna koja mastiljari brojke,koja se skolovala i ima ispred imena neku misticnu skracenicu,pa moze da zahteva slobodan dan,ili duplo placen isti,ili tako vec neku foru nedozvoljenu,dakle krajnje zabranjenu sirokim narodnim masama koje imaju da rade,trpe i zavezu labrnju! Ako si nezaposlen,nedelja te podseca na nekadasnji ritam rada kada je ovaj dan bio rezervisan za odmor,za gledanje te vea i i psihicku pripremu za gnjavazu ponedeljkom.Ako si nezaposlen,a ziveo si u ono doba kada se jos smelo imati nekog prava nad sopstvenim zivotom,dodje ti da iskocis kroz prozor jer su ti uzeli sve,a samim tim i ''onu nedelju'' kakvom si je poznavao pre dvadeset i pet godina...

   NEDELJA JE ZATO ZAPRAVO I NAJGORI DAN,JER NAS PODSECA NA SVE STO SU NAM ZAJEDNO SA NJOM ODUZELI.

Sanja Vojnovic
1.februar 2015.

субота, 13. децембар 2014.

ATEISTA SAM,PA ŠTA?

Naletela sam na redove napisane prošle godine...i danas mi zvuče dovoljno dobro,pa ih  ponovo delim sa ljudima,sa vama- onima koji svraćate na ove neopipljive stranice.
Ateista sam jer osim onog ljudskog nije mi potrebno ništa više,jer mi je upravo to ljudsko i sve što jeste ljudsko blisko.Nisu mi potrebne utehe koje pruza religija,a ni odgovori koje ona nudi.Pod predpostavkom da bog postoji,čak ni tada mi ne bi bio nužan- sve ono što želim pokušavam sama da ostvarim,a ukoliko to nije u mojoj moći, ne mislim da je to zbog (samo)volje nekog od hrišćanstvom,budizmom,islamom itd. ponuđenih bogova. I uopšte, zašto bi moralo postojati ''uzvišeno biće''?Meni je dovoljan Čovek- Čovek koji se kroz moje postojanje pomalja, koga srećem onda kada se prepoznam u drugom čoveku.Kako je došlo do postanka ljudske vsrte- iskreno to me ni najmanje ne zanima. Zanima me Čovek među ljudima, ljudi kroz Čoveka i Čovek kroz drugo ljudsko biće. Razumem ljude koji veruju,ali hrišćanski Raj i život posle smrti mi liče na utočište onih koji se plaše....radije umirem u svom jedinom životu kao čovek pokušavajući da budem slobodna,buneći se protiv onog neljudskog , čuvajuci svoje strasti od uticaja onoga što bi da od mene napravi marionetu koja ''igra'' u ritmu reči koje se pripisuju sinu božjem, njegovim učenicima, a koje osim poučnosti koja se moze ''ugraditi'' u okvire čovečnosti nemaju nikakav drugačiji, uzvišeniji smisao- barem što se mene tiče.

Koračam u ritmu svoje slobode,pobune i strasti- nije mi potreban bog.....(jedan deo mojih razmišljanja na tu temu.Upravo pišsem o ateizmu - tačnije svom ličnom ateizmu,pa iz tih redova prenosim ove koje čitate..).
24.11.2013.
ps.
1.Iz poštovanja prema samoj sebi i ljudskom dostojanstvu kojem je trebalo jako dugo da bude pronađeno i utemeljeno u onome što nazivamo ljudskim karakterom reč ''bog'' pišem malim slovom.
2.Reč ''Raj'' namerno pišem velikim slovom jer su ideju o ovom nestvarnom mestu imali i naši preci, koji je međutim nisu komercijalizovali ni zloupotrebljavali  tretirajući je kao artikal kao što to čine savremeni tumači nekakve ''božje'' istine na čiji ključ samo oni imaju ''ekskluzivno pravo''.
3.Čoveku nije potrebno nikakvo ''uzvišeno biće'' da mu pokaže ''pravi put'' i razliku između dobra i zla...za to je dovoljno ''posedovanje'' karaktera - čitaj poštenja.Sve ostalo su jeftini izgovori...ali,barem budemo pošteni pa to i priznajmo sebi. Zlo,kao i dobro činimo u većini slučajeva svesno.Prilično je bedno očekivati ''nagradu'' za dobro- jer onda se ono čini upravo i samo zbog toga- zbog koristi...Prilično je kukavički očekivati da zlo bude kažnjeno od strane boga- najbolje je kada se ono kazni od strane čoveka.Efektnije je ,zar ne? A naročito je jeftino ''drhtati'' pred budućnosti u kojoj ''nećemo vaskrsnuti'',a istovremeno nastavljati sa zlom,opačinama,bezobrazlucima!O,kako je to jednostavno!Treba raditi na sebi,a ne izgovarati se!
4.Radimo na sebi!Ostavimo se mama jumbi i hokus-pokusa....

Sanja Vojnović 13.11.2014.



недеља, 24. новембар 2013.

MOJ LICNI ATEIZAM

  Ateista sam jer osim onog ljudskog nije mi potrebno nista vise,jer mi je upravo to ljudsko i sve sto jeste ljudsko blisko.Nisu mi potrebne utehe koje pruza religija,a ni odgovori koje ona nudi.Pod predpostavkom da bog postoji,cak ni tada mi ne bi bio nuzan- sve ono sto zelim pokusavam sama da ostvarim,a ukoliko to nije u mojoj moci, ne mislim da je to zbog (samo)volje nekog od hriscanstvom,budizmom,islamom itd. ponudjenih bogova. I uopste, zasto bi moralo postojati ''uzviseno bice''?Meni je dovoljan Covek- Covek koji se kroz moje postojanje pomalja, koga srecem onda kada se prepoznam u drugom coveku.Kako je doslo do postanka ljudske vsrte- iskreno to me ni najmanje ne zanima. Zanima me Covek medju ljudima, ljudi kroz Coveka i Covek kroz drugo ljudsko bice. Razumem ljude koji veruju,ali hriscanski Raj i zivot posle smrti mi lice na utociste onih koji se plase....radije umirem u svom jedinom zivotu kao covek pokusavajuci da budem slobodna,buneci se protiv onog neljudskog , cuvajuci svoje strasti od uticaja onoga sto bi da od mene napravi marionetu koja ''igra'' u ritmu reci koje se pripisuju sinu bozjem, njegovim ucenicima, a koje osim poucnosti koja se moze ''ugraditi'' u okvire covecnosti nemaju nikakav drugaciji, uzviseniji smisao- barem sto se mene tice.
  Koracam u ritmu svoje slobode,pobune i strasti- nije mi potreban bog.

  Ne mislim da je u tudjim , ''bozijim'' rukama moj zivot- on zavisi od moje moci da na pravi nacin odreagujem na ono sto mi se desava, na ono sto bi da me satre u okolnostima koje mi najcesce nisu naklonjene.Ako nesto ne mogu to nije zbog mog ''neverovanja''- bilo bi strasno i ponizavajuce da nas za nase ljudske postupke ''nagradjuje'' ,ili ''kaznjava'' jedna nama nepojmljiva i nedohvatljiva sila tzv.''uzviseno bice'', jedan ''svevisnji'' . To mi lici na dresuru- kucetu das po nosu kada uradi nesto lose i nagradis ga komadom slatkisa kada ti ide niz dlaku...

  Ovom svetu su potrebniji Ljudi, nego Bogovi.

  Predpostavljam ljudsko bozanskom, gresnost savrsenstvu po uzoru na hriscanske ''vrline'' koje su cesce ogledalo straha pred Zlom u Coveku koje se da ispraviti borbom.Hriscanstvo je uvelo ljudska pravila u medjuljudske odnose onog trenutka kada su ljudi sebe prepoznali u onih cuvenih deset bozijih zapovesti.
Ono je bez sumnje uvelo red u ono sto je do tog trenutka bila samo horda,ALI i horda moze biti srecna i HORDA MOZE IMATI SVOJE VREDNOSTI koje su joj otrgnute i obezvredjene onog trenutka kada je horda pristala da se ''civilizuje'' prema zapovestima nametnutog boga,boga koji je dosao iz nekih bespuca i prisvojio sebi pravo da postane institucija da se otelotvori kroz izgradnju crkava,kroz spaljivanje zena jer lece travama .

  Ovom svetu je potrebnija Pobuna, nego molitva.

Ako prihvatim molitvu kao utehu,kao nacin da za sebe izmolim jedno bolje sutra,prihvatam ropstvo jer ono sto mogu da izvojem sama stavljam na kocku cekajuci da se ''nesto desi''.Zasto bih molila za nesto sto je moje pravo?Zasto bih se molila za izbavljenje od Zla koje mogu da pobedim kao Covek kome mogu da pljunem u lice, pa makar me to kostalo svega onoga cega se necujnom molitvom ne odrices?

  Ovo svetu je potrebnija ljudska Stras, nego Raj.

  Covek sam i nista ljudsko mi nije strano.Ljudsko je ono sto mi je potrebno sada, a ono sto je obecano verom me se, u krajnju ruku, ne tice.Ako zbog svojih zudnji dospem u nepriliku, bice to zbog toga sto one nisu u skladu sa potkupljivom savescu ovog sveta koji se prodaje , bice to zbog toga sto ne umem da svoje zudnje uokvirim bojama koje laskaju malogradjanskom pogledu na svet , jer ne umem da se pretvaram u jednom drustvu koje sve devijacije moze da podnese,pa cak i da ih ozakoni ,a zudnju za slobodom baca u lance.


Sanja Vojnovic
24.11.2013.

субота, 7. јануар 2012.

ATINA - ULICA I MISAO





ATINA,grad koji se nece predati nadolazecem besmislu.
Prolaziti njime je izuzetna sreca,jer prolaziti atinskim ulicama znaci uciti.
Ucenje je zivot.
Atina je zivot.
Sanja Vojnovic

четвртак, 5. јануар 2012.

Vreme i vremena


   Vreme se ne menja.Menjaju se vremena,a ono sto nazivamo vremenom tice se
prelaska jednog dana u drugi,trosenjenja nasih tela u tom procesu smenjivanja
dana u nedelji,meseca i godina.
    Vreme ostaje isto,a vremena jedu ljudske zivote stapajuci postojanja svih ljudi 
nistavilom smrti koje istovremeno i obezvredjuje svaki pokusaj da se umakne tom
neumitnom propadanju ,ali i  daje vrednost svakom prozivljenom trenutku upravo zato sto 
se nece vise ponovi,upravo zbog toga sto ce neumitno otici u nepovrat opominjuci nas
svojim buducim nestankom da ne tracimo uzalud vreme u vremenima u kojima zivimo.

среда, 4. јануар 2012.

Zašto se ničega ne sećam? Γιατί δε θυμάμαι τίποτα;


 Среда, новембар 9, 2011
Jer želim da zaboravim sve.
Sve što se dogodilo pre 2074.
a sada je tek 2011.


Sanja Vojnović


Γιατί δε θυμάμαι τίποτα;

Γιατί θέλω να τα ξεχάσω όλα.
Όλα όσα έχουν γίνει πριν το 2074.
και τώρα είναι μόλις 2011.


Σάνια Βόινοβιτς